Back Next

“Tko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka radi dobro djelo i neka nikoga ne pridružuje u obožavanju svoga Gospodara” (Suretul Kehf 110),

Ovaj ajet je objavljen u povodu onih koji su u svojim ibadetima uz zadovoljstvo Allaha dž.š. željeli i ljudsku (za)hvalu. Budi oprezan i bježi od ovog širka. Dozovi stid u svoje srce ako sebe smatraš da nisi od mušrika, bez uzdizanja iznad ovog širka, jer pojam širka odnosi se i na mali i na veliki (udio). Ako kažeš: “Moj život i moja smrt pripada Allahu”, znaj da je ovo stanje roba koji ne vlada sobom, a koji je u posjedu svoga Gospodara, i da ako to stanje potiče od Onog od koga je njegovo zadovoljstvo i srdžba, stajanje i sjedenje, želja za životom i strah od smrti zbog dunjalučkih stvari – onda on ne odgovara stanju. Ako proučiš E’uzu, znaj da je šejtan tvoj neprijatelj i da je spreman da ti odvrati srce od Allaha dž.š. iz zavisti prema tebi, jer ti dozivaš Allaha dž.š., činiš Mu sedždu zbog koje je on proklet, a koju je izostavio i nije ju htio učiniti. Učenjem Euze ti tražiš zaštitu kod Allaha dž.š. od onoga što šejtan voli i mijenjajući ga za ono što Allah dž.š. voli, ali ne samo običnim riječima. Jer onaj ko traži zaštitu od zvijeri ili neprijatelja koji želi da ga razdere ili ubije, neće samo reći, tražim kod tebe zaštitu, s tim utvrđenjem, i da ostane na svom mjestu, jer to mu neće koristiti. Ustvari, neće mu koristiti tada ništa osim promjene mjesta. Isto tako je i sa onim koji slijedi svoje prohtjeve i požude koje su omiljene šejtanu, a omražene Milostivom, Samilosnom. Neće mu koristiti obične riječi, nego uz njih mora donijeti čvrstu odluku da želi Allahovu zaštitu od šejtanskog zla. Ta zaštita je “la ilahe illallah”, kao što Allah džš. kaže u onome kako nas je obavijestio naš Poslanik s.a.v.s.:

“La ilahe illallah je Moja tvrđava. Ko u nju uđe taj je sačuvan od Moje kazne.”

Onaj ko se time ogradi, taj nema drugog boga osim Allaha. Onaj ko za božanstvo uzme svoje prohtjeve, taj je na polju šejtana a ne u Allahovoj tvrđavi. Znaj, da je jedna od njegovih zamki, da te zaokupi u namazu i odvrati od sjećanja na Ahiret i priprema za činjenje dobrih djela kako bi te udaljio od toga da razumiješ šta učiš. Znaj, da sve što te zaokuplja i odvraća od razumijevanja i shvatanja značenja onoga što učiš, jesu vesvese, jer nije svrha pokret jezikom nego značenje onoga što se uči. Što se tiče učenja, tu ima tri skupine ljudi: ljudi koji mrdaju jezikom a srce im ništa ne osjeća, ljudi koji mrdaju jezikom pa srce slijedi jezik, razumije i čuje od njega kao da neko drugi uči, to je deredža Ashabul jemina. I treća skupina je ona čije srce prvo razumije značenja a zatim jezik usluži srce pa mu ih prevede (i pretoči u riječi). Razlika je da srce bude tumač srcu i da mu bude učitelj. Oni bliski – mukarrebun, njihov jezik je tumač srcu i slijedi ga, a srce ne slijedi njega. Tumačenje značenja možemo pojasniti tako da kada proučiš Bismillu, nanijeti time teberruk zbog započinjanja učenja Allahovog govora. Shvati da sve prpada Allahu dž.š. Pod imenom se ovdje misli na smisao. Ako sve pripada Allahu dž.š. onda “el-hamdu lillahi” ima značenje zahvale Allahu dž.š., jer su blagodati od Njega. Onaj ko smatra da ima blagodati i od nekog mimo Allaha ili misli na nekoga drugog sa svojom zahvalom osim Allaha, ne u smislu da je on podređen od Allaha dž.š. u tom njegovom imenovanju i zahvaljivanju, postoji nedostatak u tolikoj mjeri koliko se on okrenuo od Allaha dž.š. Kada kažeš “er-Rahmanir-Rahim” – “Milostivog, Samilosnog”, neka su ti na umu, u tvome srcu, svi dijelovi Njegove blagosti kako bi ti bila što jasnija Njegova milost i javila se želja za da Mu se obratiš molbom. Zatim, neka ti se iz srca pojavi veličanje i strahopoštovanje riječima: “maliki jevmid-dini” – “Vladaru Sudnjeg dana”. Što se tiče veličanja, to je zbog toga što vlast ne pripada osim Njemu, a strah jer će toga dana – na dan polaganja računa i nagrađivanja – biti jezovito i užasno, a toga dana nema vlasti niko osim On, Uzvišeni. Zatim obnovi iskrenost riječima “ijjake na’budu” – “samo Tebe (Allahu) obožavamo, i obnovi priznanje o svojoj slabosti, potrebi i želji za dobijanjem snage i pomoći riječima “ijjake neste’in” – “samo od Tebe (o Allahu) pomoć tražimo”. Osvjedoči se da nebi mogao biti pokoran bez Njegove pomoći, i da Njemu pripada zahvalnost što te je uputio na pokornost prema Njemu, Uzvišenom. On te je učinio pokornim samo Njemu i dostojnim da Ga dozivaš dovama. Da ti je uskratio taj uspjeh, bio bi od onih koji su udaljeni i protjerani poput prokletog šejtana. Pa kada završiš sa traženjem utočišta kod Allaha - učenjem E’uze i Bismille, iskazivanjem zahvale i iskazivanjem potrebe za svakojakom Njegovom pomoći, naglasi svoju molbu i ne traži ništa osim najvažnije svoje potrebe i reci: “ihdines-Siratal mustekim” – “uputi nas na Pravi put”, put koji će nas dovesti do Tvoje blizine i Tvoga zadovoljstva (onoga s čime si Ti zadovoljan). Dodaj još pojašnjenje i potvrdu (onoga što želiš) s onima koje je obasuo s (najvećom) blagodati – uputom kojom su obasuti poslanici, iskreni, šehidi i čestiti mimo onih na koje se rasrdio, od nevjernika i griješnika, među Židovima i Kršćanima. Zatim moli ispunjenje izgovarajući “Amin” – uslišaj Bože. Kada proučiš Fatihu na ovaj način mogao bi biti od onih za koje je Allah dž.š. kazao, prema onome kako nas je obavijestio Poslanik s.a.v.s.:

“Podijelio sam namaz između Sebe i Moga roba na dva dijela, dio pripada Meni a dio Mome robu, a Moj će rob dobiti ono što traži.” Rob će kazati: “el-hamdu lillahi Rabbil alemin” – “hvala Allahu Gospodaru svijetova”, Uzvišeni Allah tada kaže: “Moj rob me hvali i zahvaljuje Mi.” To je značenje riječi “semi’allahu limen hamideh” .... itd. (do kraja hadisa).

Kada od namaza ne bi imao ništa osim Allahovog dž.š. spominjanja tebe kod Njegove uzvišenosti i veličine – dovoljan ti je dar, a kamoli još ono što tražiš i moliš od Njega sevape i fadilete. Također, potrebno je da razumiješ šta učiš od sura, pa zato ne budi nemaran prema Njegovim naredbama i zabranama, Njegovim obećanjima i prijetnjama, poukama i vijestima o poslanicima, te spominjanju Njegovog dobročinstva i blagodati. Sve od ovoga ima svoj hak. Dova je hak obećanja, a strah je hak upozorenja i prijetnje, čvrsta odluka je hak naredbe i zabrane, ukazivanje je hak poučavanja, zahvaljivanje je hak spominjanja blagodati, a uzimanje pouka je hak kazivanja o poslanicima.

Prenosi se da je Zurarete ibn Evfa’ kada je došao do riječi Allaha dž.š.: “Pa kada se puhne u rog” (Suretul Muddessir 8) – pao je mrtav.

Ibrahim En-Nah’i kada bi čuo riječi Allaha dž.š.: “Kada se nebo rascijepi” (Suretul Inšikak 1) - drhtao bi čak i u zglobovima.

Abdullah ibn Vakid je kazao: “Vidio sam Ibn Omera kako sav iznemogao klanja, i ima pravo da mu srce plamti zbog obećanja Njegova Gospodara i upozorenja, jer on je ponizni, griješni rob pred Silnim i Svemoćnim.”

Ova značenja će biti prema nivou shvatanja, a shvatanje biva prema raspoloživom znanju i čistoti srca, a deredže toga se ne mogu pobrojati. Namaz je ključ srca u kojem se tumače i razotkrivaju tajne riječi što je opet hak učenja Kur’ana kao i redovnih zikrova i tespiha. Zatim, pazi na učenje (Kur’ana), neka se uči a ne nabraja (kao da se citira), jer je to lakše za spoznati. Napravi razliku između naglaska, kada se govori o milosti, i naglaska kada se govori o patnji i kazni, obećanju i upozorenju, zahvali, veličanju i slavljenju. Ibrahim En-Nah’i, kada bi proučio ajet:

“Allah nije Sebi uzeo sina, i nema s Njim nikakva boga...” (Suretul Mu’minun 91) - stišao bi glas stideći se da spomene ono što ne priliči Njemu Uzvišenom.

Prenosi se da će se reći kariji:

“Uči i lijepo  i tečno kao što si činio na dunjaluku.”

A što se tiče dužine stajanja, ono nas podsjeća na saživljavanje srca sa Allahom dž.š. u jednoj jedinoj osobini, kao što Muhammed a.s. kaže:

 “Zaista je Allah uz klanjača sve dok se ne okrene.”

Kao što treba čuvati glavu i oči od okretanja u stranu, isto tako treba čuvati svoju unutrinu (tajnost) od okretanja prema nečem mimo namaza. Ako se okrene prema bilo čemu (osim prema namazu), njegovo spominjanje uz prisustvo Allaha dž.š. i ružan odnos prema Onome koga doziva to će mu se isto vratiti. Nužno je, ako hoćemo da nam srce bude skrušeno, da se riješimo svake vrste okretanja – i unutrašnjeg, batinskog i vanjskog, zahirskog. Koliko god bude unutrašnjost – batin skrušenja bit će i spoljašnost – zahir. Muhammed a.s. je vidio čovjeka kako se igra sa bradom dok je bio na namazu pa je kazao:

“A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno i tijelo (spoljašni organi) bi mu bilo-i skrušeno-i,jer podanici su poput staratelja (nadređenog).” Zato se u dovi kaže:

“Gospodaru, popravi i podanike i nadređene.”

To su srce i fizički (spoljašni, tjelesni organi). Ebu Bekr r.a. bi u namazu stajao kao stub, a Ibn Zubejr kao stablo. Neki bi na ruku’u bili tako smireni da bi na njih price stajale kao da su nešto čvrsto, nepokretno. Ovako bi trebalo da se odnosi prema onima koji se veličaju od stanovnika Zemlje, kako onda da se ne odnosi prema Svevišnjem vladaru, kod onih koji znaju za Svevišnjeg vladara!? Svako onaj ko je skrušen pred nekim mimo Allaha, a nije pred Allahom, to je zato što nije dovoljno spoznao Uzvišenost Allaha, i da On zna sve, i tajne, i ono što nije tajno. Ikrime je kazao za riječi Allaha dž.š.:

“Koji te vidi kada stojiš (u namazu), (i koji vidi) tvoje pregibanje među onima koji čine sedždu." (Suretuš-Šu’ara’ 219)

– Ikrime je rekao: “Njegovo stajanje, ruku’, sedždu i sjedenje. Što se tiče ruku’a i sedžde, potrebno je da se obnovi spoznaja i sjećanje Veličine Allaha dž.š., i da se podignu ruke moleći kod Allaha dž.š. oprost i spas od Njegove kazne uz obnavljanje nijeta slijedeći sunnet Muhammeda a.s. Zatim sa ruku’om, iznova potvrdi svoju poniznost i skrušenost prema Njemu, i nastoj da omekšaš srce i obnoviš skrušenost osjećajući veličinu tvoga Gospodara i nemoć tvoju. U svemu tome pomozi srcu jezikom, slaveći svoga Gospodara i potvrđujući Njegovu veličinu, i da je On veći od svakog velikana, te ponovi to u srcu potvrđujući ga uz ponavljanje. Zatim se podigni sa ruku’om nadajući se da će ti se smilovati, i potvrdi tu svoju nadu riječima “semi’allahu limen hamideh” tj. Allah odgovara onome ko mu zahvaljuje. Zatim uz tu zahvalu dodaj “Rabbena lekel hamd”, a zahvalu uvečaj izgovarajući “mil’us – semavati ve mil’ul erdi” nakon čega ćeš se spustiti na sedždu, koja je najuzvišeniji čin poniznosti gdje se spušta najčasniji dio tijela – lice – na najponiženiji dio a to je prašina (zemlja). Ako bi još mogao da izmeđi njih ne staviš ništa i da sedždu činiš na samoj zemlji, učini tako, jer je to bliže skrušenosti i više upućuje na poniznost. Ako sebe postaviš u položaj poniznog, znaj da si stvari postavio na pravo mjesto, i pripojio si ogranak korijenu, jer, ti si od zemlje i njoj ćeš se vratiti, pa tada u srcu obnovi spoznaju o veličini Allaha dž.š. i reci “subhane Rabbijel E’ala” te to potvrđuj ponavljanjem, jer je izgovaranje jedanput slabog efekta. Kada omekšaš srce i osjete se pozitivne posljedice (takvog stanja srca), tvoja molba-dova će se osvjedočiti u Allahovoj milosti. Njegova milost hita ka slabosti i poniznosti a ne ka oholosti, obijesti i nezahvalnosti. Zatim, podigni glavu izgovarajući tekbir i moleći  za svoju potrebu učeći “Rabbigfir verham ve tedžavez amma ta’lem” (Gospodaru smiluj se, i oprosti, i prijeđi preko svega što znaš) ili da proučiš koju hoćeš dovu. Ponovo potvrdi skrušenost ponavljajući i vrati se na (drugu) sedždu. A što se tiče sjedenja (u namazu), sjedi uljudno, priznaj i jasno reci da sve što izjavljuješ, od salavata i tajjibata tj. od lijepih osobina, jeste radi Allaha (i da Njemu Uzvišenom to pripada). Također i vlast pripada Allahu dž.š., a to je značenje “ettehijjata”. Neka ti u srcu bude i Poslanik s.a.v.s. i njegova plemenita ličnost uz izgovaranje “selamun alejke ejjuhen-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu”, sa nadom da će mu to stići i vratiti se u ljepšem i boljem obliku. Poslije toga nazovi selam sebi i svim čestitim Allahovim robovima (izgovarajući “Esselamu alejna ve ala ibadillahissalihin”). Raz(za)misli da će ti Allah uzvratiti odgovarajući selam prema broju čestitih robova. Zatim potvrdi i posvjedoči Njegovoj jednoći i poslanstvu Muhammeda a.s. obnavljajući obećanje (dato) Allahu dž.š. da ćeš ih (redovno) ponavljati i štititi se njima. Na kraju namaza moli (Allaha dž.š.) sa utemeljenim dovama u stanju skrušenosti, poniznosti i skromnosti, a molbu (dovu) potvrdi odgovorom tj. odazivajući se Allahovim propisima. U dovu uključi i svoje roditelje i ostale vjernike (tj. moli Allaha za svoje roditelje i ostale vjernike). Kod predavanja selama zanijeti (da selam nazivaš) melekima i prisutnima, te završetak namaza. Osjećaj i iskaži zahvalnost Allahu dž.š. koji je omogućio da upotpuniš i izvršiš ovo djelo (u znak pokornosti prema Njemu). Zamisli  da se opraštaš s ovim namazom i da nećeš doživjeti sljedeći. Rekao je Poslanik s.a.v.s. onome kojeg je savjetovao:

“Klanjaj kao da klanjaš oproštajni namaz.”

I neka ti srce osjeća tegobu i stid zbog propusta u namazu, te se boj da ti (možda) neće biti primljen namaz i da nećeš biti omražen zbog vidljivog ili nevidljivog grijeha pa ti namaz bude odbijen i bačen u lice. Uz to moli (Allaha) da ti primi namaz iz Svoje plemenitosti i dobrote. Jahja ibn Vasib bi u namazu ostajao dugo (koliko Dragi Allah hoće) pa bi se na njemu opet osjećala potištenost zbog namaza. Ibrahim bi poslije namazu ostajao neko vrijeme (da sjedi) kao da je bolestan. Ovako je izgledao namaz skrušenih, “onih koji su u namazu skrušeni... i oni koji paze na (vrijeme) svojih namaza ....(Suretul Mu’minun 2 i 9), i oni koji su u svojim namazima ustrajni.” (Suretul Me’aridž 23)

 To su oni koji mole Allaha prema svojim mogućnostima u potčinjenosti i obožavanju. Neka se čovjek postavi naspram ovog namaza, pa onoliko koliko ga je usrećio, treba da se (toliko) veseli, a onoliko koliko mu je promaklo, treba da (toliko) žali. U tom domenu potrebno je da se trudiš (koliko god možeš). A što se tiče namaza nemarnih, on je u opasnosti osim ako ga Allah ne pokrije Svojom ogromnom milošću i obilnom plemenitošću, pa molimo Allaha da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću i oprostom, jer mi nemamo načina osim da priznamo nemoć u obavljanju onoga čime nas je zadužio. Znaj, da je oslobađanje namaza od nedostataka i njegovo posvećivanje samo Allahu dž.š., te obavljanje istog sa svim onim unutrašnjim-batin šartima koje smo spomenuli, poput skrušenosti, veličanja i stida, povod što obasjava srce pa ta svjetlost biva ključem naučnih otkrovenja. Allahove evlije razotkrivaju (nastoje razotkriti) nebeska i zemaljska carstava, i tajne Božanske. To pokušavaju razotkriti u namazu, a posebno na sedždi, jer je tada rob najbliži svome Gospodaru. Zato je Allah dž.š. rekao:

“Učini sedždu i približi se (Bogu).” (Suretul – Alek 19)

To otkrovenje biva kod svakog klanjača onoliko, koliko je čist od dunjalučkih mrlja. To se razlikuje prema jačini i slabosti, mnoštvu i manjkavosti, sjajnosti i prikrivenosti, tako da se nekima nešto razotkrije samo po sebi, a nekima nešto u nečem sličnom, kao što se dunjaluk nekom pokaže u obliku strvine, a šejtan u obliku psa tragača koji poziva ka njemu (dunjaluku). To se također, razlikuje i prema samom otkrovenju, pa se tako nekima razotkrivaju Allahova svojstva i Njegova uzvišenost, nekima Njegova djela a nekima opet detalji međusobnih odnosa. Da bi označio sva ta značenja postoje prikriveni uzroci koji se ne mogu pobrojati a najznačajniji je težnja i odlučnost koja, ako je usmjerena prema nečem određenom, to je onda bliže otkrovenju. Pošto se ove stvari ne vide osim u sjajnim ogledalima, a sva su zahrđala, onda je od njih skrivena uputa – ne zbog škrtosti Onoga koji daje uputu, nego zbog naslaganih slojeva hrđe tamo gdje bi uputa trebala zasjati, a jezici su požurili da poreknu sve to, jer prirođeno je čovjeku da negira ono što ne vidi (i nije prisutno). Kada bi plod (u majčinoj utrobi) imao razum poricao bi mogućnost života na otvorenom (izvan materice). Kada bi dijete imalo moć rasuđivanja možda bi negiralo ono što tvrde (mnogi) umovi o spoznajama, o nebeskim i zemaljskim carstvima! Tako čovjek u svakoj fazi skoro da negira sve što dolazi poslije njega. Onaj ko negira fazu nasljedstva, onda mora negirati i fazu poslanstva. Svijet je stvoren u fazama, pa ne treba da svako negira ono što je mimo njega! Da, oni koji su to tražili radi zamršenih rasprava i istraživanja, a ne radi čišćenja srca od svega osim radi Allaha – izgubili su to i počeli ga negirati. Onaj ko nije od onih kojima se dešavaju otkrovenja skoro da ne vjeruje osim u ono što može dokazati. U predaji stoji:

 “Zaista Allah dž.š. kada rob stane na namaz podigne zastor između Sebe i Svoga roba i stane naspram njega, a meleki mu stanu uz ramena i aminaju (izgovaraju Amin) na njegovu dovu. Klanjača će tada obasuti dobrota sa nebeskog obzora sve do (zardioka) glave i povikat će glasnik: Kada bi ovaj molilac znao ne bi se okretao. Zaista se vrata nebesa otvaraju klanjačima, a Allah se hvali melekima sa svojim robom klanjačem.”

Otvaranje nebeskih vrata i Allahovo stajanje naspram njega jeste (isto što i) aluzija na otkrovenje o kojem smo govorili. U Tevratu je zapisano:

 “O Ademe, ne malaksaj u stajanju predamnom u namazu plačući, jer Ja sam Allah, Onaj koji je iskušao tvoje srce, a u nevidljivom (gajbu) si vidio Moj nur.” Kazao je: Vidjeli bismo da je ta nježnost, plač i otvorenost koju osjeti klanjač u svome srcu, da je to od Allahove blizine srcu. Ako se ta bliskost ne odnosi na bliskost mjesta, onda sigurno nema drugog značenja osim blizine u uputi, milosti i dizanju perde (hidžaba). Kaže se da kada rob klanja dva rekata divi mu se deset safova meleka, u svakom safu deset hiljada meleka, pa se Allah njime hvali pred sto hiljada meleka. To je zbog toga što je čovjek u namazu objedinio kijam, ruku’, sedždu i sjedenj koje je Allah dž.š. raspodijelio na četrdeset hiljada meleka. Tako oni koji čine kijam neće ruku’ učiniti do Sudnjeg dana, oni koji čine sedždu neće se podići sa sedžde do Sudnjeg dana, i isto tako oni koji čine ruku’ i ki’de-sjedenje. Ono čime je Allah obdario meleke – blizina i deredža – obavezno je i trajno u jednom stanju koje se niti povećava, niti smanjuje. Zato je Allah dž.š. obavijestio da su oni rekli:

“I od nas (meleka) nema niko, a da mu nije određeno mjesto (u vršenju dužnosti). (Sura Saffat 164)

Čovjek se razlikuje od meleka u uzdizanju – od stepena do stepena – jer čovjek se neprestano približava Allahu dž.š., što ima za korist veću bliskost (kod Allaha dž.š.). Vrata približavanja za meleke su zatvorena i niko od njih nema ništa više osim položaj koji mu je dat i određen. Ibadet, kojim su oni zaokupljeni ne prelazi (ne utječe) na drugoga u obavljanju ibadeta, niti u povećanom, niti smanjenom obimu. (Kaže Allah dž.š.:

Back Next